Arhiva prijašnjih novosti

 

22. svibnja 2009., petak

Priopćenje za javnost

ZAJEDNICA SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ
MARGELOV INSTITUT - ZAGREB 

Zajednica Srba u Republici Hrvatskoj i nevladina organizacija židovske nacionalne manjine Margelov institut iz Zagreba podnijeli su 11. svibnja 2009. godine optužni prijedlog protiv Marka Perkovića zvanog Thompson i više nepoznatih osoba vezano za počinjenje više kaznenih djela na koncertu održanog 30. svibnja 2008. godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, kada su izvođene pjesme i pozdravi sa službenim ustaškim pozdravom, kada se pozivalo na ubojstvo srpske nacionalne manjine uz pristutnu ustašku ikonografiju i vrijeđanje službene zastave Republike Hrvatske uz koju su isticani ustaški stjegovi i ispod koje su pjevane ustaške budnice. Optužni prijedlog uslijedio je nakon odbacivanja kaznene prijave od od strane Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 30. prosinca 2008. godine, koju su 24. srpnja 2008. godine podnijele Udruga mladih antifašista Grada Zagreba, Margelov institut i Zajednice Srba u Republici Hrvatskoj.  

Dvije manjinske nevladine organizacije smatraju da rješenje o odbacivanju kaznene prijave od strane Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, a koje su na spomenutom koncertu ostale zgrožene masovnošću manifestacije ustaške ikonografije i govora mržnje spram srpske nacionalne manjine, zaključuju da takvo rješenje ne pridonosi razvitku ljudskih sloboda. Naprotiv, već nesankcioniranjem skupina koje propagiraju propali ustaški zločinački režim i pozivaju na ubojstvo jedne zakonom i ustavom štićene nacionalne manjine odašilje se poruka, da se takvo ponašanje tolerira od strane hrvatskog pravosuđa, u što mi ne možemo i ne želimo vjerovati. 

Smatramo da hrvatsko pravosuđe treba i mora oštro reagirati na ovaokve pojavnosti masovnog i otvorenog iskazivanja filoustaštva, posebice kad je ono javno i kad se koristi u svrhu zastrašivanja i upućivanja prijetnji hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Ovo rješenje treba promatrati i u širem kontekstu nemogućnosti i neimanja snage da se kao društvo obračunamo sa zločinačkim ideologijama koje trebaju ostati tamo gdje su i pokopane njihovim porazom u 2. svjetskom ratu. Pri tome moramo imati na umu prigodne govore Predsjednika Republike Stjepana Mesića kao i više izjava Vlade Republike Hrvatske koja osuđuje pojavnost i štetnost propagiranja ustaštva u hrvatskom društvu. Upozoravamo da ovakovo ponašanje pojedinaca i grupa nije poželjno u modernoj i uljuđenoj zajednici europskih naroda i država kojoj želimo pripadati. Hrvatsko pravosuđe treba učiniti sve da se takvo ponašanje učinkovito suzbije. Nevladine organizacije će o negativnom rješenju kaznene prijave upoznati međunarodne faktore i europske institucije.  

Za Zajednicu Srba u RH: prof. dr. sci. Svetozar Livada, predsjednik v.r.

Za Margelov institut: Alen Budaj, direktor, v.r.

 

Margelovom institutu Savez jevrejskih opština Srbije uputio je 15. svibnja 2008. "Saopštenje za javnost", u kojem se izražava zabrinutost SJO Srbije za povijesni revizionizam u Hrvatskoj i negativna događanja oko Jasenovca, kao i pokušaje rehablitacije fašističkih zločinačkih režima u regiji zemalja bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te oštro osudilo one krugove koji falsificiraju povijest i karakter ustaškog logora Jasenovac.

 

Prilog (kliknite na sliku za veću inačicu):

 

30. travnja 2009., četvrtak

In memoriam

Rabi dr. Moshe Margel (30. IV. 1939. - 30. IV. 2009.) 
70 godina od smrti nadrabina Židovske bogoštovne općine Požega i rabina zagrebačke neološke židovske općine, vjeroučitelja židovske djece i mladeži.
Zihrono Livraha!

 

 

7. travnja 2009.

Reakcija na posjet predsjednika

Hrvatske biskupske konferencije

Jasenovcu

S obzirom na posjet visoke crkvene delegacije Rimokatoličke crkve Memorijalnom muzeju Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac „Jutarnji list“ donio je vijest, kako su se 3. travnja četvorica biskupa na Žalosni petak poklonila žrtvama nacističkog režima. Istine radi, Jasenovac nije bio nacistički logor, niti su njegove žrtve bile žrtve nacističkog režima, već je koncentracijski eksterminacijski logor Jasenovac bio pod upravom domaćeg ustaškog fašističkog režima. Margelov institut pozdravlja osudu ustaških zločina iz usta crkvenih prelata koje su izrečene na samom tlu natopljenom krvlju nevinih jasenovačkih herojskih golorukih mučenika. Također pozdravlja i nebježanje crkve od odgovornosti za ono što su počinili neki rimokatolički svećenici u službi ustaškom režimu. Međutim, msgr. Marin Srakić između ostalog kazao je, kako je  nadbiskup zagrebački Stepinac izjavio da je logor Jasenovac „sramotna ljaga za hrvatski narod“ i „najveća nesreća Hrvatske“.

No to nije bila izvorna Stepinčeva izjava, već rečenice izvađene iz konteksta pisma Alojzija Stepinca upućenog ustaškom Poglavniku Anti Paveliću od 24. veljače 1943. godine, u kojemu Stepinac ogorčeno od Pavelića traži objašnjenje za ubojstvo sedam svećenika riječima: „sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih svećenika traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud! Oni su najveća nesreća Hrvatske...“  Stepinac ovdje čitav Jasenovac naziva ljagom za NDH i to nakon ubojstva rimokatoličkih svećenika, ali ne vidi i ne spominje druge ustaške logore smrti. Za njega je Jasenovac tek sramotna ljaga na tijelu NDH, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali to Stepinac ne vidi niti uoči proglašenja NDH, niti svršetkom rata, kada je svima bilo  jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu. 

U Jasenovcu su 17. listopada 1942. ubijena šestorica slovenačkih rimokatoličkih svećenika i jedan slovački, dakle, sedam Slovenaca i jedan šleski Poljak. Pismo koje nadbiskup zagrebački 1943. godine upućuje ustaškom Poglavniku događa se u vrijeme kad se iz Zagreba  deportiraju u smrt posljednji ostaci ostataka zagrebačke židovske zajednice. Iduće godine nadbiskup zagrebački biva odlikovan od ustaškog Poglavnika „Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom“ i to: „Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske“ - kako stoji u službenom glasilu NDH „Narodne novine“ 1944. tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja. Tog odlikovanja Rimokatolička crkva u Hrvatskoj se nikad nije odrekla, ili od njega ogradila. 

Nasuprot kontraverznoj osobi Alojzija Stepinca, po nadbiskupu Srakiću „jedinoj osobi“ koja je reagirala na zločine ustaša iz crkvenih redova, treba reći istine radi da je ukupno 118 katoličkih svećenika i klerika sudjelovalo u Narodnooslobodilačkom pokretu, od tih 118, njih 43 su ubijena od okupatora i njihovih pomagača, dok ih je 75 dočekalo svršetak rata. Od tih živih, 52 su Hrvati, 21 Slovenac, a 2 su Poljaci. Također svakako treba spomenuti i osudu Ustaškog terorističkog pokreta koju je župnik crkve sv. Marka, kanonik msgr. dr. Svetozar Rittig izrekao još 28. studenog 1929. na sjednici Gradskog vijeća Grada Zagreba, a koji 1941. morao bježati iz Zagreba pred ustašama što su ga namjeravale uhapsiti. Poznat je i govor monsinjora Rittiga na II. zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz listopada 1943. godine i njegova aktivna uloga u širenju antifašizma među hrvatskim svećenstvom u borbi protiv okupatora i njegovih pomagača za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

Nasuprot Stepinčevog protestiranja Paveliću za ubojstvo nekoliko svojih svećenika u Jasenovcu, Josip Broz Tito vlastoručno je nadopisao na jednom dokumentu 31. ožujka 1942. godine naredbu: „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.“ Ne znajući za naredbu druga Tita, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša. 

 

Direktor
Alen Budaj

 

 

28. veljače 2009.

Austija i dalje štiti Aschnera

Postupak izručenja Milivoja Aschnera, osumnjičenog za ratne zločine u Požegi za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, nikako da se pomakne s mrtve točke. Austrijske vlasti otežu sa ekspertizom osumnjičenika, koja bi omogućila njegovo izručenje Hrvatskoj i suđenje.

Zahvaljujući inerciji austrijskih vlasti, postupak koji je pokrenut inicijativom jednog mladog istraživača-amatera već je nekoliko godina zamrznut. Mladi student Alen Budaj pred nekoliko godina uključio se u akciju jeruzalemskog Centra Simon Wiesenthal «Posljednja šansa» - potrage za preostalim ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata koji su uspjeli izmaći ruci pravde, i u Daruvaru pronašao Milivoja Aschnera, za vrijeme Drugog svjetskog rata šefa policije u Požegi u Slavoniji. Za naš radio govori Alen Budaj, sada direktor nevladine organizacije Margel Institut.
«On je od uspostave Nezavisne države Hrvatske u travnju 1941. godine do rujna 1942. godine kao šef policije, odnosno kasnije kao šef ispostave župskog redarstva u Požegi počinio zločine hapšenja, maltretiranja, odvođenja u logore, dakle deportacije, mučenja, dakle – zločine protiv civilnog stanovništva.»

Također, njega se tereti za smrt preko 400 logoraša iz Bosne, većinom Srba, koncem 1941. godine. Aschner 1945. bježi, jugoslavenske vlasti stavljaju ga na popis ratnih zločinaca, a nakon 1990. vraća se u Hrvatsku i povučeno živi sve dok ga 2004. godine Budaj nije pronašao i preko jeruzalemskog Centra Simon Wiesenthal alarmirao hrvatske vlasti. Međutim, novinari su bili brži od policije, i Aschner je pobjegao u Austriju, u Klagenfurt, gdje i dan-danas živi.

Hrvatske vlasti su za njim izdale policijsku tjeralicu s nalogom za uhićenje, i Interpol je izdao tjeralicu, Hrvatska je i službeno zatražila od Austrije njegovo izručenje, ali – ne dešava se ništa. Zašto? Sve do sada Aschner je imao snažnu zaštitu austrijske desnice, pogotovo nedavno poginulog narodnjaka Joerga Heidera, kaže Budaj:

«Prema tome, on – što se tiče same Austrije i samog austrijskog društva – tamo uživa jednu jako dobru zaštitu, on se tamo osjeća sigurno, njemu se ništa tamo neće i ne može dogoditi, on je praktički tamo zaštićen u toj kući kao u jednoj rezidenciji do koje nitko ne može doći, on se normalno šeće gradom.»

Navodno je sada problem u liječničkom vještačenju Aschnera, da se vidi je li priseban i sposoban podnijeti eventualno izručenje i suđenje.

«Njega su pregledavali austrijski eksperti, međutim kako je poznato da Austrija nije osudila već 30 godina nijednog nacističkog zločinca, a čak ni svoje državljane nije išla istraživati, a vjeruje se i zna se da ih ima, mi ne možemo nikako vjerovati austrijskim liječnicima. Tim više, jer Austrija nije hrvatskom Državnom odvjetništvu proslijedila niti jedan medicinski dokument. Ja sam osobno bio u Državnom odvjetništvu – mi nismo vidjeli niti jedan medicinski dokument da je hrvatskoj strani proslijeđen.»

Međutim, Aschner nije jedini kojeg štiti tuđe državljanstvo i inercija druge države. Kako hrvatsko pravosuđe ima problema sa Austrijom, tako srbijansko ima problema sa Mađarskom. Nekadašnji oficir mađarske vojske Sandor Kepiro sudjelovao je 23. siječnja 1942. u takozvanoj Velikoj raciji tijekom koje je u Novom Sadu stradalo 1200 Židova, Srba i Roma, podsjeća u izjavi za naš radio glavni tajnik Margel Instituta Solomon Jazbec.

“Živi nekažnjeno u Budimpešti, ekstradicija također nije moguća zato što je mađarski državljanin. Beogradsko Državno odvjetništvo ga traži,ali ništa od toga. Centar Simon Wiesenthal je urgirao preko mađarskih židovskih organizacija – Saveza mađarskih židovskih općina - da se taj slučaj riješi, zato što su tada i mađarski Židovi stradali od njegove ruke, ali ništa se od toga nije postiglo.»

Enis Zebić
Radio Slobodna Evropa

 

23. siječnja 2009.

Nacistički teror nad homoseksualcima

od 1933. do 1945.

 

Republika Hrvatska, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa

Margelov institut intervenirao je kod Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa vezano za preporuku školama za posjetu izložbi „Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933. do 1945.“ i tako podupro inicijativu udruge Domino. Slijedom toga održan je sastanak u ministarstvu te je nakon toga zaključeno kako će Agencija za odgoj i obrazovanje, u sklopu šire teme edukacije o Holokaustu, uključiti temu progona homoseksualaca tijekom nacističkog režima u program stručnog usavršavanja voditelja županijskih stručnih vijeća za povijest te po mogućnosti uskladiti vrijeme i mjesto održavanja stručnog skupa s postavom budućih izložbi vezanih za gornju tematiku.  

Na znanje Margelovom institutu, Zagreb

dr.sc. Dragan Schwarz, državni tajnik

mr.sc. Jozo Ćavar, ravnatelj Uprave za zajedničke programe 

(19. 12. i 30. 12. 2008.) 

1. siječnja 2009.

...

 

 

4. studenog 2008., utorak

Obavijest i poziv za priključivanje

Organizacijskom odboru

"Marš solidarnosti" 2008.

Drage prijateljice i dragi prijatelji,

Pozivamo sve zainteresirane osobe, pojedince i pojedinke, da se priključe Organizacijskom odboru Marša solidarnosti – „Drugačiji Zagreb je moguć!“ kojeg planiramo održati u Zagrebu 15. studenog 2008. povodom Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, antisemitizma i isključivosti (9. studenog) i Međunarodnog dana tolerancije (16. studenog).

Također, ovim putem pozivamo sve nevladine organizacije i grupe koje prihvaćaju mirovnu, antiratnu, antifašističku, feminističku političku platformu našeg djelovanja, kao i grupe usmjerene na zelene politike, LGBTIQ organizacije da javno podrže i prisustvuju na Maršu solidarnosti. Odgovorom na ovaj email uvrstit ćemo vas na listu organizacija koje nas podržavaju. Sve organizacije koje odluče podržati nas posebno pozivamo da svoju vidljivost u povorci i na samom skupu izraze nošenjem obilježja vaših obilježja (majice, zastave i ostali materijali), te transparenata u vašoj izradi i s vašim porukama.

S djelovanjem nećemo se zalagati ni za koju političku stranku, niti je ovaj poziv namijenjen političkim strankama.

Prvom manifestacijom ovog tipa u Zagrebu imamo za cilj ostvariti javno i političko iskazivanje solidarnosti svih osoba koje su izložene nasiljem, omalovažavanjem, predrasudama, šovinizmom ili neprihvaćanjem. Zagreb je u nazad nekoliko godina, a posebice unazad nekoliko mjeseci posebno zatrovan nečovječnom mržnjom o čijim se uzrocima manje govori, već se javnost zabavlja samo zbrajanjem mrtvih ili pretučenih, a vlasti su se odlučile pozabaviti ovim pojavama tek kada su zapucali po njihovom dvorištu, napali njih ili njihovu djecu. Mi, građanke i građani, odavno smo trebali ustati protiv ovog stanja i pružiti jedni drugima solidarnost i podršku.

Premlaćivanja pripadnika raznih subkultura, od čega čujemo tek za one koji za posljedicu imaju smrtni ishod, svakog dana ima sve više, zaustavimo ih!
Ukazivanje na kriminal i korupciju u državi moralna je dužnost svakog/e građanina/građanke, no onima koji se time profesionalno bave mafija ugrožava pravo na rad, novinari i novinarke moraju imati pravo na sigurno javno djelovanje, oni su stup demokracije, podržimo ih!
Ubojstva žena nisu bračne ili ljubavne razmirice, one su muško nasilje nad ženama, spriječimo ga!
Govor mržnje nije sloboda govora i izražavanja, nije sportski folklor, ono je pozivanje i poticanje na zločin, spriječimo ga!
Svatko ima pravo na ljubav, ljudsko dostojanstvo i identitet – homofobija, transfobija i seksizam su zločini!
Zagreb treba biti otvoren, tolerantan i kozmopolitski europski grad u kojem mora biti mjesta za sve one žele živjeti i pronaći sreću, jednako kao što treba uvažavati svoju tradiciju i dugo postojanje drugih nacionalnih i vjerskih zajednica, drugačiji Zagreb je moguć!
Hrvatskoj slijepe i slabovidne dobivaju manju naknadu nego bilo gdje drugdje u Europi, neka vlasti napokon progledaju!
Šutnja je smrt, progovorimo!

Demonstracije povodom ovih dana održavaju se u posljednje vrijeme širom Europe, a u pojedinim državama poput Poljske, Latvije i Rumunjske centralni su godišnji događaj kada građani i građanke zagovaraju socijalne i vrijednosne promjene u društvu. Smatramo da je vrijeme da se o tim promjenama progovori i u Hrvatskoj.

Međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i isključivosti te njegovo obilježavanje potaknula je početkom ovog stoljeća europska mreža UNITED zbog rastućeg desničarskog nasilja i modernih pojava nacifašizma u društvu, koji često prolaze pod egidom patriotizma i zaštite tradicionalnih vrijednosti. Upravo zato uzet je dan koji bi podsjetio i na događaje koji su se desili u (Kristalnoj) noći s 9. na 10. studenog 1938. u kada je u gradovima nacističke Njemačke ubijeno 92 Židova, demolirano 7.000 židovskih kuća i prodavnica, te spaljeno na stotine sinagoga.

Međunarodni dan tolerancije UNESCO je proglasio 1995. kako bi se skrenulo na brojne međunarodne akte koji se tiču ljudskih prava, uključujući Konvenciju o građanskim i političkim pravima, Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacija žena, rasne diskriminacije, kao i Konvencija o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida, te brojne druge.
Sve zainteresirane osobe neka se jave na: e-mail: solidarnost@mladi-antifasisti.hr

 

18. listopada 2008., subota

Poziv na promociju

Pozivamo Vas na drugu promociju knjige "Magnissimum crimen - Pola vijeka revizionizma u Hrvata" Salamona Jazbeca, u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske.
Predstavljanje knjige održat će se u utorak, 21. listopada 2008. u prostorijama SABA RH, Hatzova 16, Zagreb, s početkom u 11 sati. 
Knjigu predstavljaju: Ivan Fumić, Svetozar Livada, Katica Sedmak, Alen Budaj i autor djela.
 
Očekujemo Vas!

 

OBAVIJEST

 
Umoljavamo gdju. Nives Vujačić da se javi na kontakt telefon Udruge radi preuzimanja knjige!

 

22. rujna 2008., ponedjeljak

Još jedan Zuroff došao na ovaj svijet
- Mazel tov! -

Elchananu Zuroffu, sinu našeg predragog prijatelja i suradnika dr. Effia Zuroffa i njegove supruge Elisheve Zuroff rodila se preslatka curica imenom Shira Penina Zuroff teška 3,415 kg. Mladoj majci Talyi i novopečenom ocu čestitamo od srca i zazivamo obilje nebeskih blagoslova za zdravlje i sreću djeteta.

Ponosnom djedu Efraimu i baki Elishevi također čestitke! Mazel Tov!

 

 

19. rujna 2008., petak

Njujorški  Institut za
istraživanje Jasenovca
 

Ponosni na svoju nepopularnost među “despotima”  

Za to što rade Budaj i Jazbec (i svi koje Despot oglašava nepoćudnim i njima slični ljudi širom planete) potrebno je  mnogo ljubavi,talenta, znanja,energije, vere, hrabrosti i nade, dok “opus despotum” ne zahteva baš ništa od svega toga -dovoljna mu je  običnu stara ljudska pakost i beskrajno, dobro izmiksano i na pari bolne osrednjosti prokuvano neznanje  

Javni pozivi u lov na nepoćudne, objavljeni pod naslovima «Mnogi bi mogli da uče od Račana» i «’Mirotvorci' koji čeznu za odlikovanjima Republike Srpske», imaju više nego jasnu podtekst jeftine politizacije: ni ljudi pobijeni u Jasenovcu, ni oni poginuli u Blajburgu tu nisu ljudi već puka sredstvo za javno izvođenje dobro poznatog testa moralno-političke podobnosti, gde se patriotizam i pravovernost ljudi dovode u sumnju na temelju pomnog praćenja ko se gde i s kim pojavio, ko s kim prijateljuje i sarađuje, a ko se kim razišao i prekinuo saradnju.E, sad, treba li reći da sloboda štampe ne daje pravo na

ovako gnusnu «upotrebu» ni živih ni mrtvih ljudi. Ona, sloboda štampe, izvire iz ljudske slobode i ljudskog dostojanstva i verno im služi.

Ali, istorija nas uči da njene «tamne noći» uvek počinju baš tako, gnusnim denuncijacijama. Jasenovci se grade najpre u nekim glavana, pa tek onda na zemlji.Ko pročita Despota, vidi jasno kao na dlanu da se u njegovom, još uvek imaginarnom, logoru već nalaze novi nepoćudni građani Hrvatske a i šire: predsednik Stjepan Mesić, Efraim Zurof, Alan Budaj, Salamon Jazbec, Žarko Puhovski, Svetozar Livada, svi koji se bave izučavanjem Jasenovca i svi koji su pisali ili čitali «Magnum crimen», «Magnissimum crimen» ili “Dokumente o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera”, učesnici i poštovaoci «četničkog ustanka» od 27. jula 1941.godine nazočni u Srbu, antifašisti i oni pod njihovim patronatom i tako dalje, i tako redom, sve dok gospodin Despot slavodobitno jednog dana ne objavi novi tekst pod naslovom « I moj logor može da primi neograničen broj ljudi». 

Gospodin Despot (nomen est omen) zna, ili bar želim da verujem da zna da se tačan i konačan broj ljudi pobijenih u Jasenovcu ne može nikad utvrditi (ali se može stručno proceniti) jer su logorski dokumeti revnosno spaljivani, a ostali tragovi zločina nikada nisu sistematski istraženi. Umesto što optužuje ljude koji brane svetost života i smrti Jasenovačkih žrtava (sad ću da se našalim s gospodinom Z.D.) možda bi mogao malo da  izoštri pero pa, kao što poredi Račana i Mesića, kritički uporedi odnos koji su prema dokumentima imali nacistički komandanti logora sa onim koji su imali ustaše.Da su ustaše uredno vodile i čuvale dokumentaciju, ne bi bilo mesta ni za kakav velikosrpski mit, zar ne, gospodine Despote? Nisu baš za sve krivi Srbi.

Ali, kad se već bavimo mitovima, razmotrimo na trenutak i onaj za koji verujem da je draži gospodinu Despotu i koji trijumfalno objavljuje gradu i svetu da je u Jasenovcu pobijeno «samo» 20.000 ljudi, većinom Hrvata. Šta ta «eureka» zapravo otkriva i šta znači? Trijumf nad velikosrpskim mitom? Ne, već samo to da je jedan režim u državi saveznici Sila osovine, ubio 20.000 svojih građana, nenaoružanih i mirnih ljudi, najčešće odvođenih na silu iz sopstvenih domova i najčešće noću ili pred zoru, iza sna. Zašto? Zato da učvrsti svoju totalitarnu vlast, ubijajući jedne i držeći u smrtnom strahu ostale svoje građane. Jer, to valjda nije sporno – svi behu građani Hrvatske. 

Stoga i mislim da ovde nije reč toliko o Srbima, Jevrejima, Romima i Hrvatima, koliko o ljudima uopšte i političkom ekstremizmu, totalitarizmu (i teroriznu) koji dlučuju o tome ko ima pravo da živi, a ko ne.       

Koji je to onda najmanji, najmanje velikosrpski, najnekomunističkiji ili najnečetničkiji ili najnežidovskiji broj ili drugi podatak koji može da izbriše to značenje Jasenovca i užas načina na koji sumnogi, mnogi, mnogi građani Hrvatske mučeni i ubijeni? Ako se procene broja žrtava razlikuju, postoji osobenost Jasenovca koju gotovo istovetnim rečima opisuju i preživeli logoraši i istoričari, i Srbi i Hrvati,i i Nemci i Italijani, i hrišćani i muslimani, i komunisti i nacisti, a ne tako retko i žrtve i mučitelji. Od onoga što se tamo događalo gubio je razum i poneki dželat.

Sve koji su za gospodina Despota nepoćudni, svi koji su se posvetili izučavanju holokausta i čuvanju uspomene na njegove žrtve, bore se za isti cilj: da se to više nikad i nikom ne dogodi. 

Ta istina je promakla gospodinu Despotu, zaokupljenom tračevima o tome ko s kim govori i ko se s kim posvađao, kad i zbog čega. Bilo bi zanimljivije kada bi za čitaoce učinio transparentnim i metod kojim je došao do otkrića da su se izvesni ljudi posvađali iz materijalnih, a ne iz verskih razloga. Ili tu metoda uopšte i nema. Možda gospodin  Despot samo nesvesno reciklira nacistički stereotip o Jevrejima, jedan od onih koji su pripremili Kristalnu noć i Aušvic.   

Zbog svega toga Institut za istraživanje Jasenovca ne daje ni pet para za to šta o njemu misli gospodin Zvonimir Despot.Šta više, mi smo ponosni na svoju nepopularnost među njemu sličnima. Ono što mi radimo, u ime slobode i dostojanstva ljudske ličnosti, jeste uporno sakupljanje i objavljivanje dokumenata i svedočanstva o Jasenovcu (a ima ih po celom svetu) i isto tako uporno zalaganje da se “laži o Jasenovcu” stave ad akta na isti način na koji je to učinjeno sa “laži o Aušvicu”. Uvereni smo da će i Jasenovac dobiti svoju “anatomiju” baš kao što je spor o Aušvicu razrešen istraživačkim međunarodnim projektom čiji su rezultati ne tako davno objavljeni u “Anatomiji Aušvica” 

I još jednom, sve to radimo zato da se zlo  ne zaboravi i da se nikad ne ponovi, a taj cilj nas zbližava sa Margelovim institutom i svim ljudima koji veruju da nema preče briga od toga da se predupredi ponavljanje velikog zla . 

Za to što rade Budaj i Jazbec (i svi sa Despoovih poternica za nepoćudnima i svi njima slični ljudi širom planete) potrebno je mnogo ljubavi,talenta, znanja,energije, vere, hrabrosti i nade, dok “opus despotum” ne zahteva ništa od svega toga.Dovoljna mu je obična stara ljudska pakost i baskrajno, dobro izmiksano i na pari bolne osrednjosti prokuvano neznanje, začinjeno prosušenim klicama rasne i etničke isključivosti.  

Nada Ljubić

Član Upravnog Jasenovac Research Institute

I glavni urednik JRI biltena

 

15. rujna 2008., ponedjeljak

Otvoreno pismo

O POLOŽAJU I STATUSU SRBA U HRVATSKOJ 

S KOJIM SE ŽELI UPOZORITI NA TEŽAK POLOŽAJ I STATUS

SRPSKE ZAJEDNICE U HRVATSKOJ I NJEZINU DRUŠTVENU MARGINALIZACIJU 

OTVORENO PISMO I STUDIJU O POLOŽAJU I STATUSU SRBA U RH PODRŽAVAJU, SUPOTPISUJU ILI SU SUDJELOVALI U NJIHOVOJ IZRADI :

Banac Ivo / Berberović Sead / Budaj Alen / Budak Slobodan / Čičak Ivan Zvonimir / Degen Silvije / Dirnbach Zora / Dvornik Srđan / Gjenero Davor / Hedl Drago / Jazbec Salomon / Jurinić Boris / Kuzmić Petar / Lalić Dražen / Livada Svetozar / Matvejević Predrag / Mirić Jovan / Novković Aleksandar Saša / Pandžić Stevo / Pecnik Jaroslav / Pilsel Drago / Puhovski Žarko / Rajić Simo / Šnajder Slobodan / Vuletić Gordan / Zafranović Lordan / Zima Zdravko / Žderić Daniel 

     Demokratska legitimacija svake političke zajednice, između ostalog, iskazuje se u odnosu te zajednice prema nacionalnim manjinama i ostalim manjinskim zajednicama. Kako društvo reagira i kako se odnosi prema drugom i drugačijem, slabijem i ranjivijem? Ta činjenica posebno je aktualna za društva u tranziciji, kakvo je i hrvatsko, u kojem je demokracija nedovršen proces pun izazova, otvorenih pitanja i teških, a ponekad i bolnih odluka. Između ostalog, Hrvatskoj predstoji odgovor na nekoliko ključnih pitanja: Kako kvalitetno integrirati nacionalne manjine u društvo uz zadržavanje i punu afirmaciju njihovog identiteta i kulturne autonomije? Kako implementirati evropske, ali i vlastite standarde u zaštiti i promociji ljudskih i građanskih prava, te prava nacionalnih manjina? Kako razviti sistem efikasne i stvarne zaštite interesa i prava nacionalnih manjina? Kako neutralizirati svakodnevne opstrukcije provođenja tih prava na različitim nivoima, i konačno, kako razbiti i neutralizirati ustaljene stereotipe i predrasude koji vladaju našim društvom kada se radi o nacionalnim manjinama?

     Sve su to otvorena pitanja koja još uvijek čekaju rješenje, koje treba biti, ne samo akademske i normativne prirode, već stvarno, efikasno i provedivo u praksi. Tek će odgovor na ova pitanja podići nivo demokracije u Hrvatskoj.

     Pogubno za hrvatsko društvo, ali i za nacionalne manjine, bilo bi kada bi se ova pitanja gurala na marginu, zaobilazila i ostavljala za neka «bolja vremena». Jer vremena više nema, pogotovo za pripadnike nacionalnih manjina, čiji broj se iz godine u godinu drastično smanjuje. 

     Određeni pomaci na području zaštite ljudskih i manjinskih prava postoje. Oni se prije svega vide u zakonskim standardima koje je Hrvatska donijela, a koji služe da bi štitili interese i prava nacionalnih manjina. Službena hrvatska politika napravila je značajan iskorak i nakon dugih godina negiranja i autizma, priznala da nacionalne manjine imaju probleme i da te probleme treba riješiti. I to je početak! Ali, na žalost, na tom početku nalazi se i kraj napora i političke volje državnih institucija u sprovođenju standarda u zaštiti prava nacionalnih manjina. Hrvatska ima veliki problem u provođenju vlastitih zakona, kada se radi o pravima nacionalnih manjina, a prije svega Srba, kao najbrojnije, te historijski, kulturološki i društveno najprisutnije nacionalne manjine.

     Srpska zajednica u Hrvatskoj prolazi kroz jedno od najtežih iskustava u svojoj povijesti. Na njen teret stavlja se ukupna odgovornost za rat u Hrvatskoj. Krajevi u kojima Srbi vijekovima žive su opustošeni i ekonomski zapostavljeni. Ostali su bez historijskih stečevina, a nova manjinska prava vrlo teško ostvaruju. Srbi su marginalizirani i isključeni iz mnogih sfera javnog i društvenog života, a nacionalni identitet više im je stigmatiziran, nego priznat. Srbi se nalaze u iskustvu novonastale manjine čija životna i statusna pitanja tek čekaju rješenje.

     To su pitanja vezana za povratak izbjeglica, stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskih prava, obnove njihovih kuća i povrata uzurpiranog poljoprivrednog zemljišta, rješavanja statusnih pitanja vezanih za državljanstvo, poteškoće u priznavanju prava iz radnog odnosa i mirovinskog osiguranja, etnički pristrasnog pravosuđa i inflacije optužbi za ratne zločine, strepnje za vlastitu sigurnost i sigurnost svoje imovine, medijskog i javnog linča i govora mržnje, ekonomske zapostavljenosti krajeva u koje se vraćaju, uništene infrastrukture itd. Tek nakon spomenutih problema, koje kao «ekskluzivitet» ima srpska zajednica u Hrvatskoj, može se govoriti i o posebnim manjinskim pravima – kulturne autonomije i identiteta – koje garantira Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kao što su pravo na upotrebu manjinskog jezika, dvojezičnost, obrazovanje na manjinskom jeziku, zapošljavanje u javnim servisima i upravi, razvoju manjinske samuprave kroz Vijeća nacionalnih manjina, u upotrebi manjinskih znakova i simbola; u procesima očuvanja tradicionalnih naziva i oznaka te davanja naziva naseljima, ulicama i trgovima imena osoba i događaja značajnih za kulturu, tradiciju i historiju Srba u Hrvatskoj, u pristupu medijima itd.

     Nabrojena pitanja i problemi, kako prvi koji su vezani za nasljeđe rata, tako i drugi vezani za kulturnu autonomiju i očuvanje identiteta, i dalje su otvorena, točnije, u najvećem dijelu nerješena. Njihovim ignoriranjem direktno se utječe na održivi povratak srpskih izbjeglica, te se potiču pojave etnocentrizma, etničke zatvorenosti, getoizacije, socijalne isključenosti i asimilacije Srba u Hrvatskoj.

     Postojeći stupanj političke volje, na nacionalnom i lokalnom nivou, je nedovoljan da bi se ova pitanja rješila. Deklarativna politička volja postoji, ali ne i više od toga. Srbi u Hrvatskoj, i dalje, nemaju jednake šanse za socijalizaciju te ljudsku, nacionalnu ili profesionalnu afirmaciju, naročito na područjima povratka.

     Nesnalaženje u položaju manjinske zajednice, bilo je, pored ostaloga, uvjetovano teškim prikama u kojima su se, dobrim dijelom zbog rata, našli Srbi u Hrvatskoj, No, činjenica je, također, da niti političko vodstvo, niti intelektualci u dužem razdoblju nisu pojmili – a kamoli koristili – pozitivne strane manjinskog statusa. Istovremeno se dopuštalo, da izvanjsko stigmatiziranje Srba djeluje na pogrešno homogeniziranje same srpske zajednice u Hrvatskoj, pa se i danas u njoj uglavnom ne nalazi ni politički pluralizam u punome smislu riječi, niti jasna svijest o tome što zapravo znači popularna fraza o individualiziranju odgovornosti, bez koje nema prijeko potrebnoga suočavanja s prošlošću na svim stranama.

     Položaj Srba u Hrvatskoj, ne deklarativni, iznesen u razgovorima sa stranim diplomatima ili uključivanjem političara srpske nacionalnosti u Vladu, nego stvarni, u školi, na sudu, pri zapošljavanju, na ulici, trajno će se poboljšati tek onda kad značajni dio većinskog naroda počne doživljavati srpsku manjinu ne kao prijetnju nego kao pozitivnu specifičnost i bogatstvo vlastite sredine. Naše je uvjerenje da bi promjene svijesti i stanja u tom smjeru bile dobre za sve hrvatske građane i da je to cilj kojem treba težiti.

     Važno je naglasiti, da se ovdje ne radi o proizvoljnim interpretacijama već o stvarnim problemima utemeljenim na brojnim istraživanjima, kontinuiranom dugogodišnjem monitoringu, izvještajima, te recentnim analizama. Iza gore iznesenih ocjena o teškom položaju i statusu Srba u Hrvatskoj i Studije predmetnog statusa, stoji rad brojnih volontera, aktivista, priznatih i manje priznatih stručnjaka, znanstvenika, novinara... Svrha ovakvog dokumenta nije, prije svega, iznošenje vlastitih stavova, već zastupanje sistema vrijednosti koji se temelji na jednakim šansama za svakog građanina ove zemlje i jednakim mogućnostima na dostupnost pravu i pravdi za sve podjednako. Ovim dokumentom želi se upozoriti na težak položaj i status srpske zajednice u Hrvatskoj i njezinu društvenu marginalizaciju, te inicirati i jačati procese razvoja i jačanja demokratskih potencijala Hrvatske, instituta pravne države i civilnog društva, te osnaživanje multietničkog i multikulturalnog identiteta Hrvatske zajedno sa afirmiranom i kvalitetno integriranom manjinskom komponentom. 


Zagreb, Rujan 2008.              Predsjednik Upravnog odbora SDF-a

                Veljko Džakula

Studija: Status i položaj Srba u Hrvatskoj

 

8. rujna 2008., četvrtak

Priopćenje za javnost

„Večernji list“

Slavonska avenija 4, Zagreb

  • Glavnom uredniku „Večernjeg lista“ Goranu Ogurliću!

PREDMET: Demanti

Zagreb, 8. rujna 2008. 

          Poštovani gospodine glavni uredniče! 

U Vašem je listu u petak, 5. rujna 2008. godine (god. XLIX, br. 16.079, str. 14) u rubrici „Forum“ objavljen komentatorski članak novinara Zvonimira Despota u okviru kolumne „U povodu“, pod naslovom „Mnogi bi mogli učiti od Račana“. Isti članak objavljen je dan ranije i na afiliranom internetskom portalu Vecernji.hr, u četvrtak, 4. rujna oko 18 sati s istim naslovom. S obzirom da se u tom članku spominjem i ja, demantiram ovim putem brojne pogrešne navode.

Moja knjiga ne zove se „Magnissimun crimen“, već „Magnissimum crimen“, a organizacija čiji sam suutemeljitelj Margelov institut iz Zagreba nije u posebnim odnosima s „banjalučkom udrugom 'Jasenovac – Stara Gradina'“, već s Udruženjem „Jasenovac – Donja Gradina“ iz Banje Luke, koje se zajedno s Javnom ustanovom Spomen-područje Jasenovac – Donja Gradina skrbi za dio nekadašnjeg jedinstvenog Spomen-područja Jasenovac s desne obale Save (koji je artificijelnom podjelom nakon raspada jugoslavenske federacije ostao u susjednoj državi).

Novinar je pritom napravio terminološki crossover između ispostave jasenovačkog logorskog kompleksa u Staroj Gradišci i jasenovačkog logorskog stratišta na lokalitetu pokraj potkozarskog srpskog sela Donja Gradina, što odaje autorsku površnost, a možda i dublje nepoznavanje osnovnih činjenica iz povijesti ustaškog logora smrti Jasenovac i endehazijskog razdoblja općenito.

Nije, nadalje, točno da Odbor za Jasenovac Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve iz Beograda, baš kao i Udruženje „Jasenovac – Donja Gradina“ iz Banje Luke „i dalje jašu na tezi o genocidnosti Hrvata i Hrvatske i na velikosrpskoj brojki od 700.000 žrtava Jasenovca“. Jedina genocidnost koja se uvijek ističe jest genocidnost hrvatskog ustaškog pokreta, što je – mislim – stožerna činjenica oko koje se ne treba sporiti. S druge strane, procjena o sedamsto tisuća jasenovačkih žrtava nije neka volšebna „velikosrpska brojka“, nego službena poslijeratna procjena Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Narodne Republike Hrvatske.

Ta procjena inače nikada nije plauzibilno oborena, o čemu opširnije pišem u svojoj knjizi, dok su nasuprot toga Žerjavićeve i Kočovićeve procjene iz sredine osamdesetih, odnosno s kraja osamdesetih, nedavno oborene nezavisnim poimeničnim popisima žrtava. Kočovićeve procjene, tako, od kolovoza 2007. nadmašuje poimenični popis žrtava Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac iz Jasenovca, dok su nešto veće Žerjavićeve procjene premašene još u ožujku 2006. poimeničnim popisom žrtava Muzeja žrtava genocida iz Beograda. Time su jedine novije procjene broja jasenovačkih žrtava adaktirane, a stvar s procjenom jasenovačkih žrtava se samim time vraća na početak, pa u nedostatku adekvatnijih znanstvenih procjena službena procjena Zemaljske komisije – te zatim i tadašnje Državne komisije, koju priznaje UN – i dalje ostaje relevantna.

Treba biti spreman da će po toj iznimno važnoj temi i dalje biti dramatskih razmimoilaženja, masivnih prijepora i vrlo oprečnih javnih iskaza, što je u biti normalno za jedan ratni zločin kolosalnih razmjera o kojemu imamo malo pouzdanih autentičnih evidencijskih podataka iz doba samog počinjenja zločina. To po mojem mišljenju nije ništa neobično i od toga ne treba zazirati, jer je rasprava potrebna u svemu, pa i određivanju broja žrtava velikog zločina. Mnogo važnije od samih procjena broja žrtava jest, međutim, odnos suvremenog hrvatskog, srpskog i bosanskohercegovačkog društva prema uspomeni na jasenovačka stradavanja, kao i njihov suvremeni prikaz, dolično komemoriranje jasenovačkih žrtava, te ispravno i ustrajno poučavanje o ustaškom logoru smrti Jasenovac i ostalim endehazijskim logorima smrti, poput Jadovna i Paga.

U svezi s drugim navodima u članku, osjećam potrebu istaknuti sljedeće. Nisam „davno izbačen iz Krausove općine“, kako napominje novinar Despot. Ne postoji Krausova općina, ali postoji Židovska općina Zagreb, čiji sam bio i ostao član. Činjenica jest da je zbog sukoba oko autonomije Vjerskog odbora unutar židovske vjerske zajednice u ranu zimu 1993. pokušan čin mojeg isključenja iz ŽOZ-a, no Vijeće ŽOZ-a nije donijelo konačnu odluku u tom smislu, pa je po tom određenom internom pitanju već petnaestu godinu uspostavljen svojevrstan precedentski status quo, koji je zapravo s vremenom postao besmislen i na koji se stoga ne bih ozbiljnije osvrtao. Smatram konačno da je to ipak unutarnje pitanje židovske zajednice o kojem gospodin Zvonimir Despot nije kompetentan suditi.

Što se tiče navoda da sam „u konstantnoj zavadi i s Goldsteinovima i s Krausom“, moram reći da ništa nije dalje od istine. S prof. dr. Ognjenom Krausom smo kantor Mandelsamen i ja osobno sve nesuglasice izgladili velikom separatnom pomirbom uoči Jom Kipura 5767. godine, što je u sinagogi nedugo nakon toga objavio tadašnji rabin Židovske općine Zagreb gospodin Cvi Eliezer Aloni. A što se tiče Goldsteinovih, napominjem da povjesničara iz Zagreba prof. dr. Ivu Goldsteina osobno ne poznajem, dok s gospodinom Slavkom Goldsteinom nisam kontaktirao još od 1990. godine, kad mi je u svojstvu predsjednika tadašnje Jevrejske općine Zagreb predao diplomu za uspješno obavljen tečaj ivrita. U svojoj knjizi načelno i konkretno kritiziram neke postupke i stručne navode prof. dr. Ive Goldsteina i gospodina Slavka Goldsteina – i to isključivo u kontekstu njihovog javnog progovaranja i pisanja o ustaškom logoru smrti Jasenovac – ali ni iz toga se nije izrodila neka svađa, a po svoj prilici niti neće.

Nikako ne stoji navod da gospodin Alen Budaj, kao direktor, i ja, kao glavni tajnik Margelovog instituta protiv Katoličke crkve vodimo „istrebljivački rat, na tragu Viktora Novaka i njegova 'Magnum crimena'“, baš kao što takav rat ne vodi niti predstavljač moje knjige sociolog iz Zagreba prof. dr. Svetozar Livada, kako se insinuira. Niti sam ja na tragu hrvatskog povjesničara Viktora Novaka, kako se sugerira; niti je sam akademik Viktor Novak vodio istrebljivački rat protiv Katoličke crkve, kako se klevetnički ustvrđuje; niti je moja knjiga nastavak Novakova „Magnum crimena“, kako se krivo predmnijeva; niti se moja knjiga bavi Katoličkom crkvom u Hrvatskoj, kako se dezinformira. Moja knjiga „Magnissimum crimen“ bavi se novim stalnim postavom Memorijalnog muzeja Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac u Republici Hrvatskoj, a kroz odnos prema Spomen-području Jasenovac danas prelamaju se zatim mnoge druge subteme, pa tako i odnos Crkve prema Spomen-području Jasenovac.

Ako se tzv. Crkva u Hrvata želi argumentirano osvrnuti na progovaranje o njoj u mojoj knjizi, može to učiniti na razne načine (ukoliko se činjenica da je gospodin Zvonimir Despot član Komisije „Justitia et Pax“ Hrvatske biskupske konferencije ne uzima kao mogućnost artikulacije Crkvenih stavova po ovom pitanju, i to upravo preko Crkvi bliskog dnevnika „Večernji list“).

I za kraj, jedna ocjena: tekst novinara Despota na razini je komentara s desničarskih internetskih foruma, i po sadržaju i po stilu, pa se ne mogu ne upitati piše li on i tamo anonimno pod kojim pseudonimskim elektronskim nickom. Je li k tomu slučajno da svoj komentar objavljuje devet sati nakon što je u 206. broju desničarskoga zadarskog tjednika „Hrvatski list“ izišao opširan oštar napad zagrebačkog filozofa i publicista Mladena Schwartza na Leu Rosch, Charlotte Knobloch, Ignatza Bubisa, Ronena Edelmana, Simona Wiesenthala, Ephraima Zuroffa, Györgya Sorosa, Slavka Goldsteina, Ivu Goldsteina, Alena Budaja, Ognjena Krausa, Vladimira Šalamona, Branka Lustiga, Žarka Puhovskog i mene, pri čemu je posebno apostrofirana moja knjiga iz 2008. „Magnissimum crimen“, koja je od strane gospodina Schwartza neadekvatno označena „monstruoznim pamfletom“, baš kao što je knjiga Jože Horvata i Zdenka Štambuka iz 1946. godine „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“ od strane novinara Despota neadekvatno označena „blasfemičnom udbaškom brošurom“.

To naime nisu samo načelne ocjene gg. Schwartza i Despota, već sasvim pogrešne kvalifikacije i klasifikacije, s obzirom da se moja knjiga od osamsto i četiri stranice (a zapravo tisuću i pedeset standardnih knjiških stranica, sažetih raznim tiskarskim trikovima na osamsto u cilju smanjenja troškova izdavanja), bazirana uglavnom na suvremenoj periodici, ne može svrstavati u kategoriju pamfleta, već se to prije može reći za najnoviju knjižicu autora Mladena Schwartza „Mladen Schwartz o Anti Starčeviću“, dok se Horvatova i Štambukova knjiga od petsto i dvadeset stranica izlaganja originalne dokumentarne i arhivske građe, s osnovom iz endehazijske i predendehazijske periodike, ne može svrstavati u kategoriju brošure, kao što se to ne može reći čak niti za knjigu povijesnog pisca Zvonimira Despota „Vrijeme zločina“.

Ja sam nekako bio uvjerenja da je novinar Zvonimir Despot nakon napada na njegov lik i djelo s 39. strane pretprošlog, 433. broja ultradesničarskog tjednika „Fokus“ od 29. kolovoza 2008, naučio lekciju i raskrstio s koketiranjem te vrsti, ali: očito sam se prevario; desničarska transverzala još uvijek postoji i djeluje, ekstremističkom osmozom prelijeva se forumaški ekstremizam iz malotiražnih ultraških tjednika u visokotiražne hrvatske dnevnike desne provenijencije. Tako se, eto, umjesto Primorčevog ideala društva znanja, po isteku prvog desetljeća XXI. stoljeća u Hrvatskoj stvara edwoodovsko šašavo društvo revizionističkih zabluda i podvala, koje bi se ipak bolje moglo okarakterizirati obogaljenim društvom nekulturne drskosti i furtimaške kvaziintelektualne despotije.

Ta kakvu uopće kulturu osim despotske možemo očekivati u zemlji gdje su vrli kulturnjaci u stanju Apoksiomenu otkinuti glavu, jer je donešen premalen sanduk za vađenje drevne trometarske antičke skulpture iz mora! Mislim da to posredno dovoljno govori o kulturnom mentalitetu hrvatskog društva danas, kao što i histerične domicilne reakcije na famozni članak Slavenke Drakulić u londonskom „The Guardianu“ također posredno govore o kulturnom mentalitetu tog istog društva. Hektične reakcije na moju knjigu skladno se uklapaju – bolje rečeno – jadno utapaju u poraznu sliku današnje hrvatske kulturne scene. Ne očekujem da će osvrti na moje buduće knjige biti bitno drugačiji; pravu recepciju realno očekujem tek za desetak godina. Sadašnje hrvatsko društvo na moju knjigu naprosto nema odgovora.                                                                                                                          

Salamon Jazbec,

autor knjige „Magnissimum crimen – Pola vijeka revizionizma u Hrvata“

Zagreb 

Prilog: Mnogi bi mogli učiti od Račana (Z. Despot)

 

21. kolovoza 2008., četvrtak

Priopćenje za javnost

Kao organizacija koja se bori protiv antisemitizma, rasizma i ksenofobije u hrvatskom društvu, Margelov institut oštro osuđuje nevoljkost policijskih službenika PU karlovačke i Državnog odvjetništva u provođenju zaštite digniteta Ustava Republike Hrvatske, kao i provođenju kaznenog i prekršajnog zakona u slučaju opetovanog postavljanja ploče ustaškom zločincu Juri Francetiću u Slunju. Izražavamo također i svoje nezadovoljstvo nereagiranjem PU virovitičko-podravske i lokalne samouprave tijekom održavanja Thompsonovog koncerta u Virovitici, jer su dopustili nesmetano izvođenje pjesme što u svojem početku sadrži službeni ustaški odnosno hrvatski arijevski pozdrav iz doba fašističke zločinačke tvorevine NDH, a koji nema nikakve veze sa hrvatskim domoljubljem i hrvatskom antifašističkom tradicijom. Pod tim pozdravom deportirana je i virovitička židovska zajednica u logore smrti. Izvođenje ustaškog službenog pozdrava na javnim mjestima, postavljanje spomen-ploča ustaškim ratnim zločincima, postojanje ulica u hrvatskim gradovima koje nose ime po ustaškom ratnom zločincu i doglavniku Mili Budaku – između ostalog i u virovitičkom prigradskom naselju Taborište – prolazi bez adekvatne reakcije policije i državnog odvjetništva, uostalom kao i u slučaju ustaških ekscesa na ispraćaju tijela zapovjednika logora Jasenovac Dinka Šakića, što je odista zabrinjavajuća i opasna pojava, jer se na taj način grubo omalovažava Ustav Republike Hrvatske, koji se jasno ograđuje od ustaške Hrvatske kao suradnice Hitlerove koalicije. Ovim nekažnjenim kaznenim djelima, koje blagonaklono toleriraju lokalna vlast, policija i pravosuđe, vrijeđaju se osjećaji svih hrvatskih građana, a napose pripadnika židovske, srpske i romske nacionalne manjine, zajednica koje su masovno stradavale od ustaškog fašističkog režima 1941-1945. Dok španjolska država uklanja i posljednji spomenik fašističkom vođi Francu, hrvatskom društvu pod hitno je potreban zakon po uzoru na njemački model, kojim bi se zabranio svaki oblik veličanja i propagiranja propalih nacističkih i fašističkih režima i njihovih pogubnih ideologija iz vremena Drugog svjetskog rata, pa tako i domaće inačice – fašističkog ustaškog terorističkog pokreta. Nazivajući ustaške krvnike književnicima, vitezima, domoljubima, patnicima za domovinu, uspjelo se u lokalnoj sredini suptilnim i grubim revizionističkim metodama nekažnjeno dopustiti veličanje ustaških ratnih zločinaca, podižući im spomenike i davajući im ulice. Istim revizionističkim metodama, službeni ustaški pozdrav – sastavni dio ustaških rasnih zakona i uredbi, presuda prijekih sudova i deportacijskih lista – tolerira se usprkos antifašističke komponente hrvatskog Ustava i postojećih zakona. Hrvatska koja planira ulazak u zajednicu uljuđenih europskih država i naroda svakako o ovome treba povesti računa na najprimjereniji način, jer resentimanu prema jednom zločinačkom režimu, kao što je bio ustaški, ne bi smjelo biti mjesta u hrvatskom društvu.

---Alen Budaj, direktor

 

7. kolovoza 2008., četvrtak

In memoriam

Eva Grlić rođ. Izrael

(Budimpešta, 1920. - Zagreb, 31. VII. 2008.)

Jedinstvena i jedina osoba koja je znala u meni izazvati osjećaje kakve je mogla samo još moja majka, bila je Eva. Zato mi se sad, po drugi put u životu, čini da  stojim navrh strme klisure ispod koje više ničega nema. Samo gluhi i hladni ponor koji čeka. Možda je to još ono jedino što smiruje i daje snagu da nastavimo. To veliko Ništa na samom kraju puta.

Zora Dirnbach

http://www.liderpress.hr/Default.aspx?sid=50993

 

2. kolovoza 2008., subota

K A Z N E N A  P R I J A V A

PROTIV:                                                 

1) Marko Perković, pjevač, nadimak Thompson, Zagreb.

         2) Više nepoznatih osoba

Suprotno izvješću Operativnog dežurstva Policijske uprave zagrebačke od 31. svibnja 2008. u kojem se navodi da je zagrebački koncert pjevača lakih nota Marka Perkovića zvanog Thompson održan 30. svibnja 2008. protekao u redu i kako nitko od posjetitelja nije nosio zabranjenu ikonografiju, moramo sa žaljenjem konstatirati da su se propusti u radu policije i organizatora događanja ipak dogodili i da je na koncertu viđena ustaška ikonografija, dizanje ruku na rimski/fašistički pozdrav, a čuli su se čak i povici mržnje prema srpskoj nacionalnoj manjini s prijetnjama smrću, kao i pjevanje zloglasnih ustaških budnica, te pozdravljanje službenim ustaškim pozdravom. Sve su to zabilježili hrvatski internetski portali i novinske redakcije dnevnih listova. Te inkriminirajuće dokaze – filmski materijal i fotografije – prilažemo ovdje u digitalnom obliku na CD-mediju. 

Viđene su tom prigodom i zastave ustaške satelitske tvorevine NDH s početnim bijelim poljem šahovnice, koje su se isticale u publici uz službenu zastavu Republike Hrvatske, stijeg moderne hrvatske države utemeljene na antifašizmu, nasuprot one ustaške od koje se ograđujemo i Ustavom Republike Hrvatske. Vijoreći zastavom Republike Hrvatske i pri tome pjevajući ustašku pjesmu s riječima „Boj se bije, bije – ustaški se barjak vije“, više nepoznatih osoba počinilo je kazneno djelo protiv ugleda Republike Hrvatske iz čl. 151. KZ-a, jer je zastava RH izvrgnuta ruglu i grubom omalovažavanju, kroz drsko uspoređivanje iste s ustaškom, ali i isticanjem službene zastave RH uz zastavu fašističke tvorevine NDH. Policija na to nije reagirala, iako je dužna zaštiti dignitet znakovlja Republike Hrvatske.  

Pod isti članak KZ-a potpada izvrgnuće poniženju srpske nacionalne manjine na središnjem trgu hrvatskog glavnog grada od strane većeg broja nepoznatih osoba, kojoj su od istih upućene uvrede i prijetnje smrću s riječima „Ubij, ubij Srbina!“, a kojima se poziva i potiče na ubojstvo određene skupine ljudi, i to pripadnika srpske nacionalne manjine iz mrziteljskih pobuda. Time je učinjeno kazneno djelo poticanja na izvršenje kaznenog djela iz čl. 37. st. 1. i 2. KZ-a, isključivo zbog pripadnosti srpskoj nacionalnoj manjini štićenoj Ustavom i zakonima RH, čime je počinjen zločin iz mržnje u smislu čl. 89. st. 36. i kazneno djelo širenja nacionalne mržnje iz čl. 174. st. 1. i 3. KZ-a.  

Pjevačev pozdrav „Za dom – spremni!“ na početku pjesme „Bojna Čavoglave“ nije Ustavom ni zakonom prihvatljiv jer se vezuje za tzv. NDH, fašističku tvorevinu utemeljenu na rasnom zakonodavstvu, te se time čini prekršaj i kazneno djelo vrijeđanja i diskriminacije onih nacionalnih manjina koje je ustaški režim sustavno progonio temeljem rasnih zakona, kao Židove i Rome, odnosno vršio progon građana srpske nacionalnosti slijedom protusrpske legislative. Službeni pozdrav Nezavisne Države Hrvatske nije dobrodošao u hrvatskoj državi, niti je poželjan u hrvatskom narodu i hrvatskom društvu koji se ustaškog zločinačkog izdajničkog režima odrekao pobijedivši ga 1945. godine, kao i čitava Evropa koja je tada izvojevala pobjedu nad nacizmom i fašizmom.

Javnim izvođenjem ustaškog pozdrava „Za dom – spremni!“ od strane pjevača Marka Perkovića zvanog Thompson na središnjem trgu hrvatskog glavnog grada počinjeno je kazneno djelo rasne diskriminacije iz čl. 174. st. 3. KZ-a, jer je koristeći službeni pozdrav ustaške zločinačke tvorevine NDH u svojoj pjesmi „ Bojna Čavoglave“ Marko Perković zvan Thompson uvrijedio pripadnike židovske, srpske i romske nacionalne manjine. Taj službeni ustaški pozdrav nalazimo na tisućama dokumenata iz perioda postojanja te fašističke kvislinške paradržave od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945, između ostalog i na rasnim zakonskim uredbama o nošenju židovskog znaka, odlukama o prisilnom iseljenju židovskih i srpskih građana, oduzimanju pokretne i nepokretne imovine Židovima i Srbima, deportacijskim logorskim listama za Srbe, Židove Rome, Hrvate i ostale, kao i na smrtnim presudama nevinim civilima žrtvama ustaškog terora te drugim dokumentima ustaškog represivnog aparata. 

Službeni pozdrav NDH svakako nije prihvatljiv u današnjoj hrvatskoj državi, niti je poželjan u hrvatskom narodu koji se tog zločinačkog izdajničkog režima odrekao pobijedivši ga 1945. godine, kao i čitava Evropa koja je uz najveće žrtve izvojevala pobjedu nad nacizmom i fašizmom. Taj sramotan pozdrav ozbiljno je kršenje ustavnih prava manjina koje su stradavale pod rasnim i genocidnim zakonodavstvom ustaškog režima, taj pozdrav jasno izražava reminiscenciju na Pavelićevu NDH koja je neke narode smještala u rasnom pogledu na niži položaj i nesmiljeno ih progonila, to je notorni hrvatski „arijevski“ pozdrav iz vremena Holokausta, široko rabljen za vladavine terora nad židovskom zajednicom Hrvatske, u razdoblju sustavnog genocidnog istrebljenja romske i srpske zajednice. 

Štoviše, pjevač ne samo da sam rabi službeni ustaški pozdrav, već na klicanje ustaškog pozdrava navodi i vlastitu publiku. Time pjevač uz činjenje kaznenog djela, na istovrsno kazneno djelo s namjerom potiče velik broj nepoznatih osoba. (Članak 37, stavak 1. i 2. KZ-a.)    

Kako je iz ove kaznene prijave te priloženog dokaznog materijala razvidno, predlažemo kazneni progon protiv Marka Perkovića zvanog Thompson s obzirom da postoji osnovana sumnja za počinjenje kaznenog djela iz čl. 174. st. 3. KZ-a i čl. 37. st. 1. i 2. KZ-a.

Također predlažemo pregledavanje dostavljenih sadržaja od strane policije i identifikaciju više nepoznatih osoba koje su pjevajući ustaške budnice, pronoseći ustašku ikonografiju i pozdravljajući ustaškim pozdravom te grubo vrijeđajući službenu zastavu Republike Hrvatske i pripadnike srpske nacionalne manjine počinile kazneno djelo iz čl. 151. KZ-a uz poziv i poticanje na usmrćivanje pripadnika iste nacionalne manjine iz čl. 37. st. 1. i 2. KZ-a, čime je počinjeno kazneno djelo širenja nacionalne mržnje iz čl. 174. st. 1. i 3. KZ-a i djelo zločina iz mržnje u smislu čl. 89. st. 36. KZ-a. 

Prilog prijave: CD s inkriminirajućim sadržajem od 30-31. svibnja 2008. 

U Zagrebu, 24. srpnja 2008.

Za Udrugu mladih antifašista Grada Zagreba

Mario Šimunković, predsjednik  

Za NGO židovske nacionalne manjine Margelov institut

Alen Budaj, direktor  

Za Zajednicu Srba u Republici Hrvatskoj

prof. dr. sci. Svetozar Livada, predsjednik

 

1. kolovoza 2008., petak

U pogonu su nove internetske stranice Margelovog instituta u Zagrebu, točnije hrvatski dio stranica, dok će na engleskom biti izrađene uskoro. Postoji nekoliko rubrika koje će proraditi tek u sljedećih nekoliko dana te vas stoga molimo za strpljenje. Za više vijesti, također navratite kasnije...

 

:: Povratak na Novosti ::